Ludilo Prosecca trese svijet, a drma i Hrvatsku
Dnevnički zapis 12. ožujak 2017.
Ludilo Prosecca trese svijet, a drma i Hrvatsku
Vrijeme je da se počnemo snalaziti u sve raznolikijoj ponudi talijanskih pjenušaca
[fb_button]
Globalnu je vinsku scenu danas teško ili nemoguće ukratko opisati, toliko se toga zanimljivog događa.
Primjerice: nakon Kineza i Indijci su odlučili ne samo uvoziti, nego i uzgajati grožđe i njegovati vino, čak i s najvećim ambicijama.
Da ne spomenemo bizarne pojave poput Japanaca koji i na svojim monsunskim otocima tvrdoglavu ustrajavaju na vinogradima, makar i plasteničkim. Pozivaju čak i naše stručnjake u pomoć Profesor Edi Maletić uskoro će se drugi put zaputiti japanskim vinarima na dogovor…
No kada bi ipak u jednoj rečenici trebali odgovoriti koji je najupečatljiviji fenomen danas uočljiv na vinskom planetu odgovor je ipak jasan: prosecco. Od lokalnog pjenušca sjeveroistočne
Italije u prošlom stoljeću prosseco je u ovome izrastao u vodeći svjetski pjenušac.
Činilo se kako će nakon francuskih šampanjaca primat preuzeti španjolske cave, no onda se gotovo niotkud pojavio prosecco i u ogromnoj konkurenciji zavladao svjetskim pjenušcima.
Danas je od svih svjetskih pjenušaca svaka deseta butelja talijanski prosecco.
Ukupna proizvodnja pjenušavih vina u svijetu (pa tako i kod nas) stalno raste, sada godišnja proizvodnja znatno premašuje brojku od milijardu boca godišnje.
Do 2020. doseći će milijardu i pol butelja. Vodeći položaj prosecca i u budućnosti je neupitan, brojke su vrlo egzaktne. Sam prosecco nije više isključivo vrlo jeftini pjenušac začepljen plastičnim čepom. prosecco je ambiciozno zakoračio na premium scenu pjenušaca, najbolje butelje odmjeravaju se sa šampanjskim…
I u Hrvatskoj je ekspanzija prosecca zamjetna pojava. Gordan Mohor, vlasnik Mive, vodećeg uvoznika, svjedoči mi kako se na našem tržištu čak tridesetak trgovaca bori za svoj udio. Pitam Gordana što misli otvara li se i kod nas niša za premium prosecco?
On sam uvozi čak i prosecco klasične metode druge fermentacije u bocama koji je višestruko skuplji od njegove temeljne etikete Villa Sandi.
No ovog skupocjenog uvozi tek nekoliko stotina butelja godišnje za posebnu sortu promišljenih vinoljubaca. To su oni koji tvrde kako je najbolji prosecco ozbiljan konkurent prosječnom šampanjcu, a odnos kvalitete i cijene jako se naginje na talijansku stranu.
S prijateljima sam se odlučio na raspravu uz kušanje. Okupili smo se u drugom Bricku, onom koji je nakon Radićeve otvoren na Britancu.
Za etiketu odabrali smo relativno malu talijansku obiteljsku vinariju nazvanu Conca d’Oro. Naime potencijalni je uvoznik tražio mišljenje kakve su šanse za ovaj iskorak prosecca.
Kušali smo četiri etikete od one označene kao brut, do poluslatke, uključujući ružičasti.
Cjenovno ove su etikete skuplje od solidnih jeftinih prosecca oko 20 do 25 posto. U kvaliteti znalac će brzo prepoznati iskorak od dobre konfekcije prema pjenušcima koji imaju osobnost.
Procjena je da na našem tržištu postoji niša, vjerojatno prilično mala, poklonika vina koji su spremni platiti koju kunu više za novi doživljaj prosecca.
Ključno je takve vinoljupce podrobno obavještavati kako je ponuda prosecca i na našem tržištu sve raznolikija.
Vaš Gastronomad Rene Bakalović
[fb_button]
Hrabru tvrdnju kako je u subotu, jedanaesti ožujka postavljen najviši standard timske prezentacije hrvatske gastronomije, spreman sam tvrdoglavo braniti moćnim argumentima
Ne zezam se. 22. travnja ove godine u dvorcu Lukavec
Ambiciozan iskorak u vinske blendove, osobito od autohtonih sorti, mogao bi na našoj vinskoj sceni izazvati novi kvantni iskorak.
Mi uzdižemo sorte, svaku za sebe: u Slavoniji graševinu, u Istri malvaziju, u Dalmaciji plavac mali, a priča se onda grana i subregionalno, poput dubrovačke malvasie u Konavlima, ili škrleta u Moslavini.
Na kušanjima znalci su potvrdili njegov stav: u ovom se blendu ističu sve kvalitete pojedinih sorti a zajedništvo prikriva nedostatke svakog pojedinog. Poticajan je to zaključak.
Poduka se može steći u Španjolskoj, a od ovog tjedna i u zagrebačkoj Tkalčićevoj, ime lokala koji nudi male šarene zalogaje je Otto & Frank.
Svoju je karijeru započeo na velikim brodovima sa samog dna profesionalne skale, kao bus boy, dečko koji skuplja posuđe. Brzo je dokazao da zna koristiti sive stanice u moždanim vijugama i napredovao je nevjerojatno brzo.
Ne trpa se naravno bilo što na preprženi kruh. Privlačne boje i sklad okusa kriteriji su uspjelog pintxosa. Uspješnost je lako mjerljiva: one koje gosti najbrže smažu najbolji su.