Dnevnički zapis 22. ožujak 2017.

Feminizam je nasušna gastronomska potreba novog doba

Što se skriva iza naslova kuharica: “I Hear She’s Real Bitch”, “Wild Women in the Kitchen”i “Cook to Bang”,…

[fb_button]

Feminizam je nasušna gastronomska potreba novog doba. Čujem da je prava kuja, I Hear She’s a Real Bitch.Ne biste vjerojatno pogodili kako se radi o naslovu knjige. Još manje da se radi o kuharici. Ali baš je tako. Eminentna kuja o kojoj se radi zove se Jen Agg.

Fotografija na naslovnici nove hit kuharice odaje, razumije se, energičnu ženu,
Kanađanku koja se odvažila ući u surovu ugostiteljsku utakmicu. Puna samopouzdanja slikala se ispred mesnice.

Jen spada u posebnu vrstu među chefovima: ona je deklarirana kuharica feministica.

Ako mi na nadgrobnom spomeniku bude pisalo “Jen Agg Restaurateur”  to će značiti da sam potratila ove svoje četrdesete godine, izjavila je na sebi tipičan način.

Jen si je, naime, zadala misiju.

Učinke propituje svaku večer: Jesam li danas dovoljno kreštala na Tvwitteru?

Pitanje feminizma općenito je ponovno vrlo aktualno.

Činilo se naime krajem prošloga stoljeća kako stvari idu svojim tijekom i kako je ravnopravnost nadohvat ruke, barem u takozvanom razvijenom svijetu.

Sada vidimo kako nije ni u kojem važnom civilizacijskom aspektu, ponajmanje u gastronomiji.

Dobro se sjećam kako sam točno prije dvadeset godina kupio kuharicu koja je plakativno odavala spomenuti optimizam.

“Wild Women in the Kitchen”, tako se zvala, Divlje žene u kuhinji. Naslov predgovora odavao je duh vremena: A Taste of Things to Come, Okus nadolazećeg… (Muški je odgovor bila kuharica “Cook to Bang”, Kuhaj da bi ševio, Spencera Walkera, no toje naravno posebna priča).

Uz originalne recept triju divljih šefica u knjizi su otisnuti i eseji, odnosno povijesne crtice o ulozi žena u gastronomiji.

U tom sam ozračju i sam pametovao u medijima o tomu kako sada konačno žene ulaze u visoku kuhinju i kako možemo uskoro očekivati i pravilnu spolnu distribuciju zvjezdica i ostalih priznanja.

Znakovi koji su se tako iščitavali bili su jasni i u svijetu i kod nas. Ana Ugarković vratila se iz Londona gdje je iskustvo sticala u vrlo prstižnom River Cafeu.

Restoran su do svejtske slave dovele dvije žene, Ruth Rogers i Rose Gray.

Osim neupitno vrhunske hrane Ana mi je svjedočila i o neobičnom demokratičnom načinu vođenja restorana.

To je taj novi duh, ženski dodir koji će donijeti novu kvalitetu svjetskoj gastronomiji, nadobudno sam mudrovao.

Ženski princip u kuhanju obogatit će muški, filozofirao sam u suglasju s mnogim pametnim ljudima.

Muški je princip baciti komad mesine na vatru, ženski je princip čuvati i oplemeniti hranu u posudi.

Roštilj, nož i vilica su neodoljivi, ali gdje bi prehrana zastala da se nije pojavila žlica?

Svjetska je prestižna gastronomija bila i opstala kao  seksistički fenomen, argument koji se lako može dokazati nizom  egzaktnih statističkih podataka.

Žene kuhaju anonimno za obitelj, muškarci za slavu i novac.

Emancipacijski kulinarski impulsi s kraja prošlog i početka ovog stoljeća izblijedili su.

Gazde vode priču i biznis, gazdarice su i dalje rijetka pojava.
Zato su i kod nas Ana Ugarković, Priska Thuring ili Ana Grgić nažalost još uvijek samo izuzetne pojave.

Vaš Gastronomad Rene Bakalović