Dnevnički zapis 07. ožujak 2017.

Hrvatska smo vina brendirali, a trebamo ih blendirati

U Hrvatskoj vlada kult sortnih vina. Taj je pristup doveo do niza vrhunskih vina. Šteta je što se uz njega ukorijenila i predrasuda o blendovima

[fb_button]

Ambiciozan iskorak u vinske blendove, osobito od autohtonih sorti, mogao bi na našoj vinskoj sceni izazvati novi kvantni iskorak.

Ove vizije upečatljivo i stručno argumentira stručnjak svjetskog glasa, profesor Edi Maletić

Činjenica je kako u maloj Hrvatskoj mogu uspjevati sve vinske sorte kao i u velikoj Francuskoj. Sve ih više zaista i uspijeva, vinogradari dosežu sve višu kakvoću, slijede ih i vinari.

Oko ovih se teza slaže većina upućenih.

Postoji ipak osim očiglednih jedna temeljna, dublja razlika u samom pristupu vinarstvu Francuske i Hrvatska, upozorava me profesor Agronomskog fakulteta u Zagrebu.

Vinoljupci naravno znaju tko je Edi.

Samo ću podsjetiti kako je on između ostalog vodeći stručnjak posvećen proučavanju i klasificiranju hrvatskih autohtonih sorti grožđa.

Usput, utvrđeno ih je 125, možemo već govoriti kako će se uskoro obraditi i utvrditi njih 130, vremenom i još pokoja.

Velik broj, veliko bogatstvo. Mnoge smo bili zapustili, sada ih puno brižnije njegujemo, a bogme i iskorištavamo.

Svaku posebno. O tome se upravo radi, na toj činjenici Edi gradi važnu poantu.

Mi uzdižemo sorte, svaku za sebe: u Slavoniji graševinu, u Istri malvaziju, u Dalmaciji plavac mali, a priča se onda grana i subregionalno, poput dubrovačke malvasie u Konavlima, ili škrleta u Moslavini.

Francuzima je sorta put do višeg sklada, uzbudljive erotike njihovih odnosa.

U konačnici, na francuskim etiketama i u njihovim buteljama nudi nam se daleko više kupaža nego sortnih vina.

 

Uz to njihova najcjenjenija poput bordoških i šampanjskih butelja ne sadrže sortna vina nego blendove.

Štoviše, francuska se genijalnost dokazala i dokazuje kada inferiornim sortama osmišljavaju veze, omjere, načine vinifikacije i metode odležavanja, pa čak i od njih dosegnu senzacionalne učinke.

Šampanjac je primjer koji govori o tomu kako su blendovi na spektakularan način nadišli klimatska ograničenja šampanjskog terroira.

Dobar blend je onaj u kojem je sinergija sorti nadmašila svakog pojedinog sudionika, jezgrovit je zaključak u koji se dobrim dijelom dade sažeti veličina francuske tradicije.

Od sredine dvadesetog stoljeća to vrijedi i za Talijane koji ubrzanim korakom sustižu a sve češće i prestižu francuske uzore.

Profesor Maletić drži kako bi i mi mogli ovu paradigmu slijediti u puno većoj mjeri nego što to danas činimo.

Ohrabrujućih primjera u nas relativno je malo ali oni jasno pokazuju koliki se dometi otvaraju, osobito na planu crnjaka.

Primjere ćemo nači u sasvim različitim hrvatskim vinogorjima: Krauthakerov Mecs, Matoševićevu Grimaldu, ili Caplar Andre Tomića.

No zamisao Edija Maletića znatno je ambicioznija.

Potaknuo je i sudjelovao u velikoj međunarodnoj potrazi za rodoslovljem i rodbinskim vezama zinfandela i naših sorti u tom kontekstu. Sada pouzdano znademo kako su tribidrag i dobričić roditelji, a plod njihove veze je plavac mali.

No Edi nije zastao na tim znanstvenim spoznajama. U više je navrata iskušao blend tribidraga, dobričića i plavca malog.

Na kušanjima znalci su potvrdili njegov stav: u ovom se blendu ističu sve kvalitete pojedinih sorti a zajedništvo prikriva nedostatke svakog pojedinog. Poticajan je to zaključak.

Problem je samo jedan, duboko ukorijenjene predrasude domaćih potrošača, vjera kako je dobro sortno vino uvijek superiorno dobrom blendu.

 

Kult sorti kod nas će sigurno potrajati, no to nije razlog da uz njega ne rastu i vrhunski hrvatski blendovi.

Nakon svake čaše koju popijem u Edijevu društvu moja je vjera u ovu viziju sve čvršća.

 

Kucnuli smo se ovaj tjedan, učinit ćemo to i sljedeći.

 

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

[fb_button]