Dnevnički zapis 09. ožujak 2017.

Svjetsko prvenstvo u pripremanju kotlovine – 22.04. u Lukavcu

[fb_button]

Ne zezam se. 22. travnja ove godine u dvorcu Lukavec

Dugo traje veliko nacionalno natezanje o izvornosti, starosti i primatu dične institucije zvane kotlovina.

Neko se vrijeme činilo kako će Samoborci kaonajglasniji prisvojiti povijesne zasluge.

No onda je uslijedio neočekivanali razoran odgovor Turopoljaca.

Pokreću prvenstvo u pripremanju kotlovine i to ne bilo kakvo: Prvo svjetsko. Ne zezam se, a i da hoću sada ne mogu.

Turopoljski su me Rotaryjanci pozvali da im pomognem u pripremi cijele priče i ja sam stvar shvatio vrlo ozbiljno.

Motiva je bezbroj: prije svega djelatno će se propitati razni pristupi i stilovi kotlovine. Ispitat ćemo nešto više o maglovitom srednjovjekovnom porijeklu i raširenosti ovog načina pripreme hrane kojemu korjeni jesu po svemu sudeći ovi naši sjeverozapadno hrvatski, ali je razgranatost svakako prelazi naše granice, u najmanju ruku na zapad u Sloveniju i istok u Mađarsku.

Uostalom još se jedan Gastronomad sustavno bavi ovom pričom u modernom sajmišnom kontekstu:Robert Ripli pokreće vrlo zanimljiv prekogranični projekt promoviranja kotlovine, no to je opet posebna priča o kojoj ću vas na vrijeme i podrobno informirati.

Oba su ova iskoraka kotlovine dvosmjerna: razgrću prošlost i otvaraju nove smjerove kotlovine.

Najradikalnija novost koju ćemo prezentirati u Lukavcu jest jadranska kotlovina. Pokušat ćemo također pobliže odrediti osnovna tradicijska obilježja regionalnih ktolovina. Unaprijed je jasno kako će setu rasplamsati žestoka rasprava oko toga što kada i koliko ide ukoji kotao, no ja sam se već samoproglasio za velikog meštra redaktora koji će pripremiti veliku multimedijsku priču o kotlovini.

Na tom ću se putu poslužiti lukavstvom: iznijet ću sve činjenice i argumente pa neka znalci presuđuju. Za svaki ću se slučaj dodvoriti Dreletu, koji će voditi Prvo svjetsko prvenstvo. Od izvorišta do danas zamjetna su dva pristupa kotlovini: puristički, minimalistički i raskošni “barokni”. Ovaj prvi zalaže se za mali broj jasno utvrđenih sastojaka. Najčešće sam ga susretaso i kušao baš u Samoboru i okolnoom gorju.

Temelj mu je dugo, dugo kuhanje svinjskih nogica, što bi rekli papaka. Potom još luk, paprika, vino i to je manje više to. No i ovaj je minimalizam rastezljiv. Uz svježe nogice uputno je dodati suhe dimljene, ista je priča i s repovima, kako bi dobre kobase mogle zasmetati…?

Čarolija kolovine jest njena druželjubivost i ljubopitljivost u socijalnom i kulinarskom smislu. Koliko samo vrsta mesa privlači i uzdiže.

Povrća isto tako. A tek gljive: uzgojene i samonikle, svježe i suhe. Tu je onda i dvofazni pristup: nakon što se islovi meso iz kotla u božanski se toč može usuti pretkuhani grah za okrijepu u sitne sate.

Potentnost kotlovine nedvojbeno je velika i po svemu sudeći veća nego što se na prvi pogled čini.

Turopoljci će ju, primjerice, iskoristiti kako bi turopoljskoj svinji zajamčili bolju budućnosti od sadašnjosti na rubu opstanka. Rotaryanci su po staroj navadi predvidjeliikaritativnu stranu manifestacije, donacije Centru zaodgoj i obrazovanje Velika Gorica, nabava opreme za podršku ranom dječjem razvoju.

Vaš Gastronomad Rene Bakalović

photo by: Get4U